Piše: Lana Poljak Branisavljević
BOLJI SVIJET JE MOGUĆ
Neki dan upitala me jedna starija korisnica u Domu za starije osobe u kojem radim: “Gospođo Lana, pa što se to događa s ljudima? Zašto smo postali tako zločesti jedni prema drugima? Puno teških razdoblja sam prošla u svome životu do sada, ali nikad nisam doživjela da čovjek tako nasrće na drugog čovjeka kao što je to u današnje vrijeme.“
Zamislila sam se pred time što je izrekla. Već godinama stope razvoda braka strelovito rastu. Pitam se zašto muževi i žene više ne mogu skupa, gdje je nestalo razumijevanja, strpljivosti, praštanja, u konačnici gdje je nestala ljubav između tih dviju osoba? Kako to da učitelji i profesori strepe pred napadima gnjevnih roditelja zbog ocjene koju je dijete dobilo? Kako to da se mladi sve više opuštaju i zabavljaju gledajući serije ili igrajući kompjuterske igrice u kojima ljudi jedne druge brutalno ubijaju ili muče? Zašto su nam stupci portala i novina puni svađa i uzaludnih međusobnih optuživanja političara umjesto da zajedno grade dobro i ostvaruju uvjete za napredak i boljitak svakog čovjeka?
Sva ova navedena pitanja kao da nam viču: Čovječe, zar ne vidiš da si zalutao, da si se udaljio od dobra, od istine, od ljubavi?
Pitam se iznova koje nas to nezadovoljstvo, strah ili nemoć tjeraju da tako reagiramo i živimo?
Čovječe, vrati se izvoru svoga života, svome Stvoritelju! On je u tebe utkao svoju dobrotu, ljubav i ljepotu, zato odluči se živjeti dostojno toga poziva i nemoj više gaziti svoje i tuđe dostojanstvo.
Primjećuješ li koliko je među nama prisutna pohlepa za skupljanjem materijalnih stvari, za užicima tijela, za ugodom i zabavom, za time tko će biti prvi, važniji i ponijeti veću titulu… Može li to zaista biti vrijednije od ljepote srca, nutarnjeg mira i čistoće savjesti? I nije li baš svaki čovjek dragocjen? Nije li i tog drugoga Stvoritelj poželio i oblikovao baš kao i mene? Kako to da onda imamo potrebu drugoga napadati i vrijeđati?
Nama svima nedostaje Stvoriteljeva ljubav, ona ljubav kojoj se iz dana u dan potrebno otvarati i primati je, kako bi bili sposobni živjeti u ovome svijetu i kako bi imali što davati drugome. Ta ljubav nas jedina čini sposobnima da zaista budemo ljudi. Bez takve ljubavi mi samo kalkuliramo i tražimo zauzvrat ono što smo drugome dali, poput kakvog trgovačkog odnosa. Pred nama danas opet stoji taj najbitniji poziv života: “Hoćeš li ljubiti drugoga kao sebe samoga?”
Promislimo danas, dragi prijatelju, što to gledamo u drugome? Vidimo li čovjeka patnika ispod tih njegovih loših postupaka, navika ili teškog karaktera ili ostajemo zagledani samo u to? Vidimo li štogod dobro u drugome, pa čak i kada nas taj zna povrijediti? Primjećuješ li i ti u čovjeku današnjice krik i vapaj: “Želim biti bolji! Želim živjeti u istini! Želim drugačije živjeti! Želim spasiti svoj brak! Želim oprostiti! Želim izaći iz ovisnosti! Ali često ne znam kako...”
Hoćemo li se odazvati Stvoriteljevom pozivu, dopuštati da nas Njegova ljubav osposobljava i mijenja i svojim životom svjedočiti da je bolji svijet zaista moguć, da se može drugačije živjeti?
Vjerujem da hoćemo, već od danas!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
