Pripremila: Kristina Jurković
Nedavno sretoh skupinu osnovnoškolaca ispred obližnje pekarnice nedaleko od škole. Skoro ih ne bih ni zamijetila da nije do mene dopro vedri glas: „Gospođo, gospođo, nešto ste izgubili!”. Okrenuh se oko sebe pogledom potražiti što sam to izgubila. Ne uočivši ništa, s velikim upitnikom pogledam dječaka. Ne stigavši još progovoriti, dječak mi već dobaci: „Krila!” Malo zastane, a potom nastavi: „…jer ste anđeo!” Ne očekujući takav odgovor, nasmijala sam se od srca i doviknula njemu i „ekipi”: „I ti si anđeo! I vi svi, svaki od vas je anđeo!” te nastavih dalje svojim putem, ozarena, još uvijek pod dojmom što se upravo dogodilo, zahvaljujući za divnu dječicu uz pomisao: „Sve dok je ovakve razigrane mladosti naša domovina ima svijetlu budućnost!” Da, ima i imat će, sve dok su među nama ovakve bezazlene duše, čiste savjesti, slobodne u dobru, pune zdravog humora i duha. Jer samo čovjek pun duha može biti maštovit i duhovit, ali i pun životne mudrosti da drugog čovjeka podsjeti tko je i koliko je velik.
Premda često mi odrasli znamo jedni druge poticati onom Ujevićevom: „Za let si, dušo, stvorena!” jednako tako još češće tu istinu zaboravimo. I za čas nam postane važno samo ono tjelesno, opipljivo, materijalno. A kao ljudi, stvoreni smo za velika djela! Imamo neizmjerne mogućnosti razvoja. Upravo zbog duhovne dimenzije u nama, sposobni smo nadilaziti sve ono što nas hoće zarobiti, osposobljeni smo činiti dobro, jedni drugima „biti anđeo”, stvarati bolji svijet u nama i oko nas. Naravno, nismo anđeli u doslovnom smislu, anđeli koji su čisti duh, te nam kao otjelovljenom duhu treba i hrana za tijelo, sve ono materijalno potrebno za život. No treba se upitati; ne pretjerujemo li katkada u tome?! A tako nam je malo potrebno. I ne propuštamo li time ono bitno – sam život?!
Gubitak upravljanja samima sobom
Život je prvenstveno duhovna stvarnost. Profesor Ivančić nas podsjeća: „Tijelo se gubi, a duhovna duša preživljava sve smrti.” „Tijelo stari i umire, a duh – to znači čovjek kao osoba, dalje živi.”1 Bez duha čovjek je mrtav. Egzistira samo psihofizički. Otkinut je od Izvora svakog dobra i ljubavi – Stvoritelja. Uzrok duhovno-antropološke okrnjenosti i svake naše muke, patnje i boli nalazimo u Zlome i zlu koje se umiješalo u čovjekovu egzistenciju. Prvi ljudi, zavedeni od Zloga, nisu postupili po zapovijedi i zakonitosti koje je Stvoritelj postavio i utisnuo u cijelu prirodu, nego su se tome naivno suprotstavili te našli izvan dobrote postojanja, uvelike razorili svoje antropološke moći i postali nesposobni živjeti u ambijentu u kojem se vlada samo po pravilu dobra.
U savjesti i slobodi dogodio se lom i gubitak upravljanja samim sobom i svijetom. I od tada, u čovjeku kao cjelini, dvije stvarnosti; tjelesna i duhovna, bore se za prevlast. Zato je život borba.
Svakodnevna borba, koju svatko od nas doživljava iz trena u tren. Dok tijelo vuče u svoju tromost, duh je svjež, nov, okretan i iznova spreman za novo stvaralaštvo. Stoga, potrebni su nam konkretni zaokreti koji će voditi prema novim, dobrim navikama, omogućiti našem duhu da se probije kroz pokrov psihofizičkih okova i zauzme prevlast koja mu i pripada. Jedino duh je taj koji zna kako pomoći i tijelu da se očuva u zdravlju i životu. Obrnuta logika nije moguća! „Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne vrijedi ništa,” poručuje nam Isus iz Nazareta.
Poticaji Utemeljitelja na post
Pozvani smo pomoći tijelu usmjeravajući ga na put podlaganja slobodi duha. To može biti i kroz post. Na post3 nas je, kao članove Zajednice Molitva i Riječ, neumorno poticao i sam Utemeljitelj, profesor Tomislav Ivančić, u raznim prigodama pa tako i u tzv. duhovnoj Oluji: „Dakle, ako imalo volite sebe, onda ćete početi drugačije. A to drugačije, to boli. To traži žrtvu. To traži da se trgneš. To znači da ti bude i zima i vruće i da se znojiš. To znači da se trudiš da budeš sabran. To znači da ćeš i postiti petkom i neće ti biti teško. To znači da ćeš vjerovati: al’ uspjet ću! Bog je sa mnom! Sigurno će bit dobro!”
Sjećam se da je nebrojeno puta spominjao i post svoje majke: „Bila je patnica, ali i čudesna žena što u vjerskom smislu, kao i u ljudskom. Puno je molila, ali još više postila. Ne znam je li zapravo ikada jela. Kod nje je post bio srijedom, petkom, subotom… Bila je strašno odlučna, imala je neku čudnu žilavost. I kad ne jede i kad ne pije, imala je neke snage u sebi kakvu nitko nema… ide ona kao vjetar, to je milina vidjeti, mi je ne možemo stići. …Uživala je raditi.”4
Budući da je i sam postio, mogao nam je uvjerljivo iz vlastitog iskustva prenijeti ove istine: „Dok užitci tijela ostavljaju iza sebe prazninu i razočaranje, užitci duha ostavljaju puninu, radost, snagu i osjećaj trajnog zadovoljstva. Zato ćeš osjetiti da ti je post donio daleko više zdravlja i vedrine negoli najobilniji ručak…
Tijelo treba duhovna djela kako bi ojačalo i bilo zdravo jer duh oživljava tijelo. To je način da svoj život produljiš u neizmjerno, da postaneš vječan i slavan, ali prije svega zadovoljan već u životu na Zemlji.”5
Redovito je za vrijeme Korizme poticao ne samo na molitvu nego i na post i milostinju: „Treba puno razmišljati. Na početku korizme stoji post i na kraju korizme opet najstroži post. A to znači zabraniti da tijelo bude opterećeno jelom i pićem, jer onda si trom, pospan, onda ne možeš razmišljati. Makni sve od sebe. Popiti malo vode i ništa ne pojesti. Tada biste vidjeli kako duh počne klicati od radosti i kako su onda tvoje noge lagane i kroz njih struji mlada krv, ti se pomlađuješ. To je normalno.”6
„…Najprije promisli dobro kako se osjećaš kad dobro postiš, a kako kad si se prejeo, i tako iz dana u dan. Kako kad si dugo gledao televiziju pa se ne naspavaš?! Kako kad umoran ideš na posao i s posla! Kako kad se prejedeš pa si umoran, pa si pospan, pa osjećaš da ti je cijelo tijelo mrtvo, pa ti se ne da šetati, krv se stišće, nekako se slegla u tvojim žilama i ti već umireš. Onda se sjeti kako je dobro kad se dobro prošećeš, kad dobro propostiš, kad nećeš da pojedeš ništa. Kad odlučiš, možda, da nećeš cijelu korizmu jesti mesa, nećeš možda piti nekog alkohola, nećeš ovo, nećeš ono. Ali najprije je važno razmišljati i naći motive. Tek kad tvoji motivi prorade, kad osjetiš: ‘O ja hoću!’, tad ćeš provesti stotinu odluka.”7
„Korizma nam daje neke recepte kako da postanemo drukčiji, kako da budemo zdravi duhovno. Na svakom koraku ćeš susresti, osobito u crkvenim knjigama, da post liječi dušu. Pokušajte u petak postiti, pokušajte u srijedu postiti pa ćete vidjeti kako je duh odjednom jači i kako bolje vidite i razumijete bračnog druga, djecu, prijatelje i kolege na radnom mjestu. Kako sve postaje drugačije i kako se odjedanput lakše spojite sa izvorom duha, sa Svemogućim Stvoriteljem, i stvari se počnu dobro slagati…”8
Isticao je kako je važno sabrati sebe, uočiti sebe, prepoznati sebe kao darovano biće svoga Stvoritelja, jer kad smo sabrani nema opasnosti da nas itko zavede na krive puteve. I u tom pogledu je istaknuo važnost posta:
„…Kad ste sabrani tada pronalazite u sebi neke čudne snage koje vam pomažu da možete drugom oprostiti, pokajati se za svoje grijehe, raditi ono što je dobro i biti uspješni. Vi ćete tada vidjeti da je post strahovito važan, jer kad je naše tijelo jako, kad puno jedemo onda naši nagoni postanu obijesni da tako kažem, puni su energije i žele se negdje ispoljiti. Tada tijelo postane važno, tada postanemo bolesni, tada su žile pune masti i kolesterola, tada mozak ne radi. Naprotiv, kad smo u postu tada je tijelo slabo i tada duh jače djeluje. Poznato je da djeca od trenutka začeća poznaju Boga jer je njihovo tijelo slabo, nemoćno, zato djeca daleko bolje imaju tu intuitivnu spoznaju, znači neposrednu, duhovnu spoznaju, osjećaju braću, majku i oca. Post zato neizmjerno pomaže. Pomaže da osjetiš Boga i njegovu blizinu i čovjek postaje senzibilniji, osjetljiviji. To je kao da si naštimao aparat svoga duha da jasno čuje i dohvaća Božje antene i zahvaća baš njegovu prisutnost i ti ga vidiš.”9
Naravno da post ima smisla tek onda kada ono čega si se odrekao možeš dati drugom. O tome nam je također progovarao Utemeljitelj: „Kad se odrekneš onoga što imaš kako bi drugima dao ti osjećaš kako je tvoj duh snažan, i tad ne možeš ne naći Boga i ne osjetiti kako te on liječi i kako on zaista stišava tvoje nagone, ali kako ti pomaže da tvoja mržnja jenjava, tvoja lijenost jenjava, postaješ vitalniji, osjećaš kako jenjava i sve ono negativno u tebi i kako nešto dobro počinje rasti.”10 „Postit ću, dat ću nekome nešto što nikad nisam davao i treće, naučit ću moliti tako da se najprije saberem. Stvari kreću odmah, vidjet ćete, samo treba hrabrosti.”11
Sjećam se kako me pogodila jedna istina kojoj je Utemeljitelj posvetio cijelu jednu meditaciju12 a mogla bi se sažeti u rečenici:
„Tijelo proguta sve!”
Između ostalog, u toj meditaciji koja otklanja sve zapreke našem duhovnom rastu, navodi: „Zli nas najviše preko tijela zarobljava…čovjek koji teži užitcima, tjeskobno se brine za tjelesno – prevaren je čovjek… Razumiješ li zašto ne možeš napredovati? …slušao si toliko duhovnih sadržaja, a kao da nisi ni milimetra napredovao. Ništa nisi bolji. …I što god pročitaš iz Svetog pisma odmah zaboraviš. Zašto? Tijelo proguta sve, jer ono ne treba Sveto pismo. Koju god propovijed i pametnu riječ čuješ, tijelo proguta. … Zato moraš shvatiti da je tijelo tvoj najveći neprijatelj i da mu moraš početi zapovijedati, a ne da ono upravlja i zapovijeda tebi. Da se moraš početi brinuti za duh, za duhovnu dušu, za tvoju osobu da bude dostojanstvena, za tvoju savjest da bude čista, za tvoj intelekt da vidi vrhunske stvari, za tvoju svijest da bude svjesna da je Bog tu, s tobom i bit će dobro.”
„Zamisli da dvadeset i četiri sata radiš samo za tijelo. Spavanje, posao, jelo, piće, šetnja, briga, odgoj itd. samo za tijelo. Sjeti se kad te boli brzo tražiš lijekove, tablete, injekcije, bolnicu. Sjeti se, sve činiš za neki užitak. Samo živiš za tijelo. U izobilju za tijelo. Uopće ne živiš za duh! Tvoja duhovna duša sirota, potpuno je zapuštena. Ona sirota stoji i plače. To je ono što nazivamo grižnja savjesti. To je plač tvoje duše. Duša više ne može podnijeti takvu našu površnost i takvo zanemarivanje onoga što je najvažnije.”
„…Tijelo zarobljava, jer u tijelu se dogodio grijeh, a ne u duhu. U tijelu smo pali. Izgubili smo duhovnu dimenziju upravo zato što smo sagriješili. Otpali smo od Boga i pali na tijelo. Sad mislimo da tijelo treba podići. O ne! Treba podići duh, savjest, osobnost, čistoću svoga srca i tada će tijelo biti zdravo. Priznaj Isusu da si do sada zaista živio samo za tijelo. Nemoj se izgovarati, nemoj se pokušavati opravdavati, ne, preglupo je. Rob si svoga tijela i to je činjenica. Priznaj Isusu i moli ga da te oslobodi. Zato je on došao na svijet. Zato je umro na križu.”
„…Umri prije nego umreš, upravo znači: ne dopusti da te tijelo zarobljava. Dopusti da duh bude s tobom barem sat vremena u danu.”
„… Sad razumiješ zašto Isus zna biti tako oštar kad kaže: ‘Tko se svega ne odreče…’, ne zato da te uništi, nego da te oslobodi i da ti da nove užitke, vječne užitke i život. Sad počni zahvaljivati Isusu. …Sad razumijem da nisam živio, a sad ću početi.”
Moje iskustvo posta
Iskustvo posta mi govori da je najteže krenuti, odlučiti se. No, s vremenom čovjek stekne kondiciju posta, a samim time i kondiciju duha. Puno brže možeš iskočiti iz mentaliteta tijela u mentalitet duha. A tada kao da se sve ostalo posloži, uđeš u jedan sklad, mir, ritam duha i tijela u kome duh uvodi tijelo u sve veće prostore slobode i zdravlja, čovjek tad postaje cjelovit, a samim time i sretan. I nemoguće je tada ne iskusiti sreću, duboku radost kao plod, užitak duha.
Nedavno iskustvo posta iznenadilo me je, kada sam na vlastitoj koži doživjela kako je tijelu uistinu jako malo hrane potrebno da bi ono normalno funkcioniralo. Jednako je tako i sa snom.
Kad postiš, tad imaš vremena posvetiti se sebi, osluškivati svoju duhovnu dušu i u toj tišini susresti njenog Tvorca. Tad kao da ti je izoštreniji um, lakše pamtiš, sabireš se više, dublje i šire si svjestan svega oko sebe, u sebi, slobodniji si u odluci za ono što izgrađuje život i zdravlje, lakše se nosiš sa izazovima života. A korak doslovno postane lak, hitar i okretan.
Nekako sva čula ti ožive i čitav si odmoren iako puno radiš. Korisno je odlučiti se za post, još korisnije i učinkovitije je postiti u zajedništvu, a i lakše.
U svemu tome bitan mi je motiv, razlog zašto postim. Post nije sam sebi svrhom niti je askeza cilj, nego je to jedan put do duhovnog-antropološkog zdravlja, do života u punini i susreta sa Smislom. Iskustvo mi govori da se ne isplati oslanjati samo na svoj ranjeni duh, a još manje na prolazno, smrtno tijelo, nego na Isusov živi, apsolutni Duh. Jer onaj tko ima Isusa za prijatelja, a to znači tko ulazi u zakonitosti duha koje je on (p)ostavio, taj ima slobodu, ima mir, ima život, ima budućnost, ima sve. Post je upravo pomoć tijelu da se lakše da nagovoriti na taj zaokret, obrat od mentaliteta tijela kojim nas zlo i Zli zarobljava, prema mentalitetu i logici duha kojem nas čovjekoljubac Isus iz Nazareta neumorno privlači, kako bi „život u izobilju” postao i naša osobna stvarnost. Ali ne samo osobna nego i društvena. Jer, dok postim, vidim kako su promjene i u društvu moguće.
Puno brže i očitije raskrinkava se zlo i sve više prostora slobode ostaje za dobro.
I zato rado, često i radosno postim. Ne samo od hrane i pića nego i od svega onoga što uočim da me hoće zarobiti i oslabiti mi duh u kome jest život. U moderno vrijeme tu su i ti naši „svagdanji ekrani” koji nas zavode.
Post mi pomaže u mom rastu u vjeri i prijateljstvu s Isusom koji je za sebe rekao: „Ja sam Put i Istina i Život”. A ja želim istinu koja me oslobađa i želim živjeti. Otkrila sam da na taj način živeći puno brže i efikasnije pretvaram sitne ovisnosti u dobre navike, vrline i jačam kreposti. Npr. vidim kako su oslabile dosadne negativne misli i brige koje su mi zarobljavale um, puno lakše ulazim u opraštanje čime se oslobađam tuđeg zla i tako ostajem u životu, svjesna svoga dostojanstva kao osobe, čiste savjesti i srca, slobodna za činjenje dobra, postajem kreativna i stvaralačka.
Jednostavno, kad postiš, imaš više vremena za život!
1 usp. T. Ivančić, Antropologija patologija terapija, str. 80
2 usp. T. Ivančić, Svestrana izranjenost čovjeka, str. 10
3 usp. T. Ivančić, Duhovni život u ZMR, 5. Post, str. 5
4 usp. S. Č. Radojičić, Razgovori s Tomislavom Ivančićem, str. 35-37
5 T. Ivančić; Vapaj za dobrim ljudima, str. 16 i 17
6 T. Ivančić: Obraćenjem do duševnog zdravlja, str. 59
7 Isto, str. 60-61
8 Isto, str. 62-63
9 Isto, str. 62-63
10 Isto, str. 64
11 Isto, str. 65
12 usp. T. Ivančić, Put u novi život, Trijezan budi i bdij, str. 48-61
Diplomirani ekonomist, teolog, po zanimanju dizajner informacijskih sustava a po zvanju evangelizator i hagioasistent.
Rođena u Opatovcu, prekrasnom slavonskom selu blizu Nove Gradiške, dugi niz godina živi i djeluje u Zagrebu.
Karizmu Zajednice Molitva i Riječ (ZMR) upoznala 2000. na jednom od seminara za evangelizaciju i od tada kroz formaciju ZMR započinje cjeloživotno osposobljavanje za zvanje evangelizatora i hagioasistenta.
Od 2011. volontira u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu, a od 2016. aktivno djeluje i kao hagioasistentica.
